Tlo se zatreslo. Pogledavši kroz prozor shvatila sam da se odvalio još jedan komad zemlje ispod naše kuće na rubu litice. Otrčala sam van. Radnici su svom silom gredama i mrežama pokušavali učvrstiti liticu kako se nebi strovalila skupa s našom kućom na gradić u dolini. Policija je došla. Već danima iznosimo stvari iz kuće pokušavajući spasiti što se više može prije nego što se sve sruši u dolinu dolje ili ako Bog da, prije nego radnici učvrste liticu kako bi život na njoj bio opet siguran. Nagnula sam se na rub i promatrala radnike dolje. Vladala je panika. Takva panika vladala je i u meni. Ako do sljedećeg potresa ne učvrste liticu neće biti naše kuće više. Vjerojatn ni gradića dolje.

-Djevojčice ne naginji se na rub!-

Vikne mi policajac. Poslušno odem do njega. Tamo su već bili moji roditelji. Živjet ćemo u obližnjem hotelu par dana, dok ne vidimo što će biti.


***


Te večeri nisam imala mira. ''Gorijet će'' :govorio je glas u mojoj glavi. ''Gušit će se..'' Nešto nije očito bilo uredu. Istrčala sam iz hotela van. Odavde se savršeno vidjela poluurušena litica s našom kućom na vrhu. Radnici su i dalje radili. ''Umrijet će..'' Panično sam gledala u liticu. Znala sam šta će se dogoditi. Tlo se počelo tresti. Još jedan potres. Bila sam predaleko da podignem uzbunu među radnicima i kažem im da bježe. 15minuta trčeći... Nastavila sam samo gledati. Tlo se toliko treslo da sam pala na koljena. I tad odjednom tako tiho i mirno počela je padati naša kuća skupa s velikim dijelom litice. Evakuirani stanovnici gradića koji su također bili u hotelu izašli su na prozore i balkone. Zemlja je pala na radnike, na dizalice... Odjednom je zavladao muk. U glavi sam čula krikove radnika, bol zatrpanih, osjećaj gušenja.Okrenula sam se prema ljudima koji su sa prozora virili iz hotela.

-Šta čekate?! Moramo im pomoći!-

Nisam čekala da vidim reakciju ta bila sam sao malo dijete čiji se glas nikad nije čuo. Počela sam trčati prema mjestu nesreće. Iznenadilo me kako me ubrzo počela pratiti gomila ljudi s lopatama i alatima. Svi smo trčali prema tamo. Radnici čije je oruđe bilo zatrpano rukama su bjesomučno kopali zemlju nebi li iskopali nekoga. Za par trenutaka stotine nas je bilo tamo i rovalo po zemlji. Djevojke iz gradića koje su jedino voljele svoj izgled kopale su ne obazirući se na pucanje svojih savršeno uređenih noktiju. Svi smo kopali. Prvi čovjek je bio iskopan, na sreću živ. Hitna ga je helikopterom odvezla u bolnicu. Sve je postalo puno rotirajućih svjetala i brujanja helikoptera. Reflektorima su nam osvjetljavali brdo zemlje kad je pao mrak. Satima je ovo trajalo. Odjednom je zemlja opet počela tutnjati, ali nitko se nije obazirao. Bili smo spremni izvući radnike pod cijenu vlastitog života. Nitko nije ustuknuo. Nitko!

Spasili smo ih sve. Sve smo ih spasili dok je došla pomoć(bageri i dizalice) iz prvog većeg grada. Bili smo blatnjavi od glave do pete. Vladala je neka čudna atmosfera. Ljudi za koje nikada nebi rekla da će pomoći u ovakvoj situaciji pomagali su zajedno samnom. I tad mi je postalo jasno da jedan čovjek može povesti gomilu, da u svima ima dobrote i da uvijek treba imati vjere. Taj dan izgubila sam kuću, ali stekla sam nešto puno skuplje i veće, nešto što rijetki dobiju. Jer te noći zajedno smo ih spasili, i oni spletkari i oni bogati i oni siromašni. Svi smo se borili za tih nekoliko života pod zemljom!